Dragi prijatelji na Duvansjkom polju se događa prava drama. U režiji velikog prijatelja hrvatskog naoda ministra Heće i njegovih jataka priprema se izgradnja rudnika i termoelektrane. Narod, kojega od davnina Hećini preci i veleumni vlastodršci vole, međutim ne prepoznaje tu povijesnu priliku da konačno uđe u skrug razvijenih i modernih ljudi, da prihvati najnovije tehnologije. U maloj duvanjskoj župi, Kongori, koja bi trebala biti iseljena ako se napravi termoelektrana se odvija ova za napredak čovječanstva tako bitna bitka. U Kongori bi trebala nastati najmodernija termoelektrana, pravo čudo iz Hećine kuhinje. Narod izvan sebe od neshvaćanja velikih planova. Donosimo Vam u nastavcima ovo literarno djelo našeg člana i pjesnika, gospodina koji sebe naziva "ništarijom". Čitajte, uživajte i uprizorite.

Uvod

Iz daljine dolaze sve bučniji i odlučniji ljudski glasovi, pozornica je još prazna, vidi se samo vrh dimnjaka iz kojega curi tekućina slična Milka čokoladi, a cijela dvorana ispunjena je mirisom turske kave kako bi gledatelji bili sigurni da nisu u Švicarskoj, nego na Balkanu.

Glas 1 (ženski, mlad i zvonak):

Gladna sam bila, i žedna, i sama,
Noćima žudno tijelo moje hladno,
Ko grana stara, dok se suha slamà
Kad nema kiše. Sve bijaše jadno!


Glas 2 (ženski, promukao od starosti):

Umirem stara, vidjet dima neću,
A tako željno čekala sam njega,
Al' čujem sretna da se brda kreću,
Da bit će rude, i dima, i svega,

Umrijet ću brzo, al' ću sretna biti,
Jer doživjeh ono o čem mnogi sniše,
Nek grob moj mi nježni cvijetak kiti
Što po dimu krasno, pitomo miriše.

Mnogo dječjih glasova, istovremeno, brzopleto, u ritmu koračnice:

Pobjedili smo danas
Deset nula za nas,
Vodi elektrana
Momčad izabrana,
Moćna je i jaka.
Evo nas prvaka,
Iz dima smo rasli,
Nismo travu pasli!



Glas 1 (opet, još puno moćniji i odlučniji):

A vidite sada ovo naše djelo,
Ovu djecu zdravu što se poljem diče,
Ovo moje plodno poput zemlje tijelo,
Poslušajte glas mi dok ko vila kliče

„Ovo nam je dala naša elektrana,
Vratila mi muža, ugrijala skute,
Nema u njoj dima, rosom okupana
Izgradi nam polje, napravi nam pute

Slavite je ljudi, klanjajte se smjerno,
Bez nje bi nas odnijela tuđina i tuga,
Bez nje Duvno bješe tek selo čemerno
A sada se blista ko nebeska duga.“

Autor: Ništarija, nastavak slijedi.