Od jednog prijatelja Naše baštine dobili smo sljedeću krasnu priču. Napisala ju je, nama zasad nepoznata, Ruža Bagarić. Toplo joj zahvaljujemo i pozdravljamo je, ma gdje bila. Donosimo prvi nastavak. Pročitajte, ovo je nešto izvrsno.
Vizija
Jedna slika posebno jasno živi u mom pamćenju: pogled od naše kuće na Brigu u Miljackoj (selo u Duvnu, op. ur.) prema zapadu. Preko rašeljke, desno u prvom planu, što raste iz stijene nad Plandišćem, strmoglave stijene kod koje žive vile, prekrasna prozirna stvorenja, za koje nisam bila sigurna jesu li dobra ili zla. Preko vršaka vrba i jablanova niže uz potok, nad Mlinom, ispod kojeg u tamnoj, hladovitoj pećini uz rub Jezera živi zmaj. Krilati zeleni zmaj s kandžama, kao na onoj Rafaelovoj slici "Sveti Juraj ubija zmaja". Preko kamenite Glavice, na desno, na čijem vrhu stoje Gromile, ogromne hrpe grubog, oštrog kamenja, o kojima nitko ništa nije znao ali u koje se nije smjelo dirati, niti penjati, niti se igrati u blizini. Začarano mjesto koje brane i čuvaju i podzemne i nadzemaljske sile, munje i gromovi, propunte... Glavica, oko čijeg ruba zjape ponori u koji nestaje voda kad dođu kiše, u muklom, jezivom klokotu. U onom najvećem, u Općenom Dolcu, pričali su nam da se s vremena na vrijeme viđaju kola i kočije, kočijaš u crvenom plaštu – kako zamiču... Glavica u čijim škripovima smo tražili prve visibabe u proljeće... Pa onda preko tamno-zelene sjene Potoka, uskog naplavljenog procjepa između Glavice i Matina Grada, gdje su smješteni stepenski vrtovi. Onda dalje preko uske uzvisine u sredini vidnog polja na kojoj bdije crkva, sa svojim skromnim četvrtastim zvonikom, uz groblje obzidano kamenim zidom. Čujem šum vjetra u borovima i čujem lijepu, sjetnu, neobičnu, zbunjujuću molitvu kako lebdi nad svilenom travom: "Od kuge, glada, grada, rata i zle godine..."
I na kraju, u plavo-sivoj daljini: Midena. Smještena udobno na svom mjestu, kao veliki okrugli kruh, nagnuta malko prema Polju, u nizu ljubičastih planina što se redaju iza nje prema Livnu. Na samom rubu vidim obris jednog grma ili stabla, do kojeg sunce dođe za ljetnog solsticija i onda se vrati nazad, lijevo crtom brda. Zalazi veliko, okruglo sunce i pri tom odgrize rub Midene... I to je prizor na koji se vežu druge slike. U podnožju Midene je, naravno, Velika Škola i sve strepnje i uzbuđenja što prate školske dane. Velika Škola, uvod u nove dimenzije svijeta, kemijske formule, građa atoma, životne stanice, poezija...Vidim velike prozore i široko stubište škole i veliki oleandar s dvostrukim cvijetom što su podvorkinje njegovale iza staklenih vrata na glavnom ulazu. Ljiljane uz prilaz i novi gaj borova iznad škole, koje smo mi učenici zasadili, ne baš s oduševljenjem...
Vraćam se pogledom nazad i vidim stranu brda iznad sela obučenu u vilinsku kosu u proljeće kako se sjaji i prelijeva kao svila pod vjetrom... Vidim glog, vjerni trn, sav u bijelom, i staru jabuku prekrivenu prekrasnim mirisnim cvatom. Vidim nebo modro, gotovo opipljivo kao platno, raspeto od ruba do ruba brda. I ispod njega kamena plava brda, šute, titraju u srebrnom svjetlu. Noć je, vidim nebo modro kao tinta i gotovo da čujem šum zvijezda kako pulsiraju u dubini... Kamenjar reflektira sjaj mjeseca i ispunja krajolik čudnim, fantastičnim svjetlom. Kao da su zemlja i svemir u nekom tajnom razgovoru koji mi ne razumijemo...
To nije neko romantično sjećanje pohranjeno negdje u dubini arhiva koji, eto, otvaramo kad se prepuštamo uspomenama iz djetinjstva. To je puno više. Krajolik u kojem smo odrastali, koji smo tada gledali, kroz koji smo se kretali, na osnovu kojeg smo se kao mala djeca učili "čitati" svijet, postaje mentalni obrazac, matrica cijelog svijeta, nijema pozadina svih misli, sistem dotičnih točaka za organiziranje svih mogućih sadržaja i iskustava koje ćemo poslije u životu susresti. Moja "matrica" je ta srebreno-plava slika oporog krajolika, raskošnog, strahomornog neba, hrapavih, kaotičnih oblika stijenja, i uvijek, uvijek prisutnih, jasnih crta brda. To je moja izvorna slika... (Nastavlja se)